Edukantica psihoterapije pod supervizijom te socijalna radnica
Biti psihoterapeut za mene znači biti osoba na koju se možeš osloniti onda kada je najteže, kada imaš osjećaj da si sam/sama; osoba kojoj povjeravaš sve svoje muke, želje, probleme; osoba koja te ne osuđuje; osoba koja ti pruža prostora baš onoliko kako ti treba; osoba koja ne nameće svoje mišljenje; osoba koja te prati u tvojem procesu pronalaska sebe.
Psihoterapiju sam odabrala jer sam i sama u životu osjetila koliko znači imati nekoga tko vjeruje u tebe i tko ti pomaže vidjeti da nisi sam u svojim borbama. Upravo to iskustvo dovelo me do edukacije iz realitetne psihoterapije i do rada s ljudima koji nose tjeskobu, nesigurnost, osjećaj manje vrijednosti, ali i duboku želju za promjenom.
Ako si ovdje, možda osjećaš da ti je život postao previše težak, kao da nosiš teret koji više ne stane u tebe. Možda se osjećaš preplavljeno mislima i emocijama, zapetljano u odnosima ili umorno od stalne borbe da sve bude „u redu“. A možda jednostavno znaš da želiš promjenu, ali ne znaš odakle krenuti.
Ono što želim da znaš je – ne moraš kroz to prolaziti sam/a.
Psihoterapija je prostor u kojem možeš zastati, udahnuti i izgovoriti ono što drugdje često ne možeš. To je siguran okvir u kojem nema osude ni pritiska, nego podrška i razumijevanje. Vjerujem da promjena počinje kada nas netko iskreno čuje, kada se osjetimo viđeno i prihvaćeno, baš onakvi kakvi jesmo.
Za mene terapija nije samo tehnika ili metoda – ona je živi odnos u kojem zajedno istražujemo, korak po korak, što te sputava i što ti može donijeti olakšanje.
Vjerujem da svatko u sebi nosi snagu za promjenu, samo je ponekad potrebno da je netko pomogne prepoznati i osloboditi.
Ovdje možeš biti ono što jesi, sa svim svojim pitanjima, sumnjama, strahovima i nadama. Zajedno ćemo tražiti put prema većem miru, jasnoći i povjerenju u sebe.
Obrazovanje i zaposlenje
Prvo zanimanje koje sam stekla u životu bilo je ono socijalne radnice. Fakultet sam završila 2018. godine na Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu. Moram priznati da prilikom odabira fakulteta nisam puno znala o samoj struci, ali sam bila sigurna da želim raditi s ljudima.
Studirajući socijalni rad zavoljela sam širinu koju mi je studij nudio. Posebno sam uživala u predmetima koji su nas poticali da promišljamo o sebi i onima koji su nas učili kako pristupati ljudima i radu s njima. Tijekom studentskih dana puno sam volontirala kako bih dodatno razvijala vještine potrebne za rad s ljudima, a želja za znanjem uvijek me je vodila naprijed.
Jedno od meni najvažnijih volonterskih iskustava bilo je telefonsko savjetovanje djece i roditelja u sklopu Hrabrog telefona. Upravo mi je to iskustvo potvrdilo da je rad s ljudima moj istinski poziv. Tada sam spoznala koliko snagu ima pažljivo slušanje i siguran odnos – spoznaja koja me kasnije prirodno usmjerila prema psihoterapiji.
Po završetku fakulteta zaposlila sam se u Centru za pružanje usluga u zajednici Ozalj, ustanovi socijalne skrbi koja pruža podršku djeci s teškoćama u razvoju te odraslim osobama s invaliditetom. Rad u Centru mi je pokazao koliko je svaka osoba jedinstvena i koliko iza teškoća stoji bogat unutarnji svijet. U svakodnevnom radu učila sam kako iza svake dijagnoze stoji priča, odnos, emocija i potreba koja zaslužuje pažnju i poštovanje. Naučila sam imati više strpljenja, suosjećanja i osjetljivosti za ono što ljudi proživljavaju, ali i vjerovati u njihovu snagu, resurse i sposobnost da unatoč izazovima pronađu vlastite načine rasta i napretka. To iskustvo me oblikovalo ne samo profesionalno, već i osobno, uči me i danas kako biti prisutna, otvorena i zahvalna na povjerenju koje mi ljudi daruju.
Paralelno s radom u Centru uključila sam se u rad udruga na različitim projektima usmjerenima na pružanje podrške djeci, mladima i roditeljima te sam imala priliku provoditi individualna savjetovanja, ali i voditi grupne susrete.
Unatoč vrijednim iskustvima, u jednom trenutku sam osjetila da posao koji sam radila, ali i okruženje u kojem sam se nalazila, nisu ispunjavali ono dublje u meni. Tada sam odlučila poslušati svoj unutarnji glas i krenuti putem koji sam odavno osjećala kao svoj – putem psihoterapije. Ulaskom u edukaciju otvorio mi se sasvim novi pogled na svijet i na sebe samu. Naučila sam kako se nositi s različitim okolnostima na poslu, kako prepoznati i brinuti o vlastitim granicama te sam doživjela veliko poboljšanje i u odnosima unutar obitelji. To iskustvo mi je potvrdilo da psihoterapija nije samo profesija, nego i životni put koji oplemenjuje svakodnevicu i daje joj dublji smisao.
Svi dosadašnji koraci mog profesionalnog puta, od socijalnog rada, volontiranja, rada u Centru i udrugama, do iskustva edukacije iz psihoterapije, oblikovali su me u stručnu i prisutnu osobu koja cijeni povjerenje, suosjećanje i autentičan odnos. Svaki susret s ljudima podsjeća me na snagu koju nosimo u sebi i potvrđuje koliko je važno stvarati sigurne prostore u kojima se može rasti, učiti i mijenjati. Upravo ta misija i dalje me vodi i nadahnjuje u mom radu.